Ljubav nije emocija kao što se uglavnom tumači, ljubav je stanje, osnovno stanje svesti, u kome nema umovanja, ocenjivanja, dodavanja i oduzimanja. Ljubav je potpuno poverenje, prepuštanje i prihvatanje. Razumevanje da je ljubav emocija proizilazi iz straha od prepuštanja, gubljenja kontrole, neprihvatanja, nepoverenja. Ljubav shvaćena i prihvaćena kao emocija je kreirana mislima, pa može biti i iz interesa, pa može i da boli, i da nas čini manje vrednim pa smo ljubomorni, pa smo uplašeni od ostavljanja, pa nas partner ne razume a mi sve razumemo, zatim strah od prevare, utisak da ja volim više a partner manje, razna očekivanja realna i nerealna……… Razmišljanje o ljubavi nije ljubav nego samo razmišljanje. Ljubav je odluka da dete, nekog, sebe, nešto, svet, univerzum, Boga, volimo. Sami biramo.
Emocije su stvorene ličnim umom odnosno egom, razmišljanjem, umišljanjem, ego sam po sebi kreira odvajanje, izdvajanje, neprihvatanje, neslaganje.
Dete kad se rodi ono je čista uma, iskonska ljubav, svetlost, blistavilo, bez ega, koji se pojavljuje nekoliko godina kasnije kad dete počne da razmišlja. Često se desi da od dece od 4 do 10-te godine života čujemo mudrosti za koje ne znamo odakle im. Prosto ne verujemo da su to deca izgovorila. A ona su samo duboko povezana sa univerzalnom životnom inteligencijom. Kasnije se ta veza polako gubi jer ih odvajamo od blistavila, igre i kreacije, prenosimo im svoja iskustva i emocije svesno a najčešće nesvesno, takođe im punimo um nepotrebnim podatcima koje moraju da bubaju da bi ih zapamtili. Počinju da nas oponašaju, da se takmiče, da se razlikuju i da sumničavo razmišljaju, mere i ocenjuju sve sto vide, čuju.
Naš lični um – ego sam kreira programe i prečice za razliku od računara i smart telefona za koje treba da kupimo programe. Programi na računaru služe da nam izvrše brzo i kvalitetno neke operacije, gledanje slika, filmova, slušanje muzike, čitanje, surfovanje netom. Programi koje kreira ego služe da brže i efikasnije odgovorimo na slične situacije koje nam se ponavljaju u životu. Neki programi se smeštaju u nesvesni deo, podsvest i ima ih dovoljno za različite životne situacije, događaje, stanja. U ponovljenim situacjama, stanjima jednostavno ih prizovemo svojim ličnim mislima kao odgovor na trenutak u kome smo i uvek nam se čini da je naša reakcija izazvana nečim spolja a ne našim mislima. Neki od tih programa su jači, nabijeni sa više energije i njih nazivamo emocijama, pa oni sem automatskih postupaka – odgovora na date situacije, povlače i jače ili slabije telesne fizičke reakcije i njih zovemo emocijama. Strah je jedna od najjačih emocija, najčešće se strahovi kreiraju u ranom detinjstvu i kako starimo bivaju sve jači. Svako od nas ima različite strahove, a isti strahovi su različitog intenziteta kod pojedinaca i sve su to dokazi da su kreirani mislima odnosno razmišljanjem i umovanjem.
Malo dete kad počne da se vere kojekuda, da se vrti oko svoje ose ili da skače sa stubića na stubić ili po stepeništu ono jednostavno uživa ne razmišlja, ono je sama igra, kreacija, radost. Kada roditelj u strahu da dete ne padne podvikne par puta taj strah se prenosi na dete i tad više dete nije opušteno, slobodno, tu igra prestaje da bude kreacija i ono počinje da misli kako će napraviti sledeći korak. Dete ne prohoda tako što mu se objašnjava teorija kako i šta nego samo ponovnim ustajanjem posle svakog padanja. Roditelji postupaju najčešće u najboljoj nameri, a takve namere nemaju uvek najbolje rezultate.
O ljubavi sami odlučujemo ili je kreiramo mislima, a emocije isključivo kreiramo sopstvenim mislima, i izbor je naš jer imamo slobodu mišljenja, slobodnu volju.
Za besplatan uvodni razgovor o Tri principa sat vremena skypom ili telefonom prijavite se na mail: e1zemun@gmail.com